PROPOVJED NA ROKOVO U MEĐIMURJU 2013

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Ivan Šaško

pomoćni biskup zagrebački

Uvod

u euharistijsko slavlje svetkovine sv. Roka

u župi svetoga Roka u Draškovcu

Petak, 16. kolovoza 2013., u 11 sati

 

]

 

Dragi velečasni gospodine župniče Matija, prečasni gospodine Dekane, draga subraćo svećenici, sestre redovnice, braćo i sestre u Kristovoj ljubavi!

Ljepota ovoga slavlja nalazi se u zahvalnosti. Iz zahvalnosti je građena ova crkva, ali još više: iz zahvalnosti se širila ljubav koja rađa plodovima radosti bližnjih; zahvalnost je očuvala spomen više od 250 godina.

I ja vas pozdravljam u vjerničkoj zahvalnosti, što zajedno s vama mogu danas slaviti i moliti zagovor svetoga Roka za naše životne putove, za razne osobne nakane, osobito za bolesnike, velika srca donoseći pred Gospodina našu hrvatsku domovinu i cijeli svijet; preporučujući ovu župu i cijelo Međimurje zaštiti nebeskoga pratitelja svih koji žele ići putem poniznosti i sebedarja.

S nama su vjernici iz Mađarske koje također srdačno pozdravljam i zahvaljujem za zajedništvo, blizinu i svjedočanstvo vjere.

Braćo i sestre, ovdje sudjelujemo u najljepšemu daru Božje prisutnosti i ljepote neba po kojoj u bližnjima prepoznajemo Isusa. Ovdje se slabost očituje kao jakost; ovdje žrtva izrasta u hvalospjev dobra; ovdje se prepoznajemo kao braća i sestre po istome daru Duha Svetoga koji je vodio svetoga Roka. Na početku oprostimo jedni drugima, moleći Gospodina oproštenje za sve trenutke u kojima nismo prepoznali Boga u najpotrebnijima. Pokajmo se.

 

Ivan Šaško

pomoćni biskup zagrebački

Homilija

u euharistijskome slavlju svetkovine sv. Roka

u župi svetoga Roka u Draškovcu

Petak, 16. kolovoza 2013., u 11 sati

 

]

 

Liturgijska čitanja: Tob 12, 6-13; Ps 15 (14), 2-3a.3bc-4.5;

1 Kor 1,26-31; Mt 25, 31-46

 

I. Život svetoga Roka ostavio je za sobom dva temeljna obilježja koja me privlače i govore o ljepoti kršćanstva, o nesebičnosti i o dubokoj čežnji. S pomoću njih sveti Rok govori i našim životima, pojedincima i Crkvi u cjelini. Te dvije odrednice su: hodočašće i ljubav.

Biblija nam, počevši od Abrahama, „praoca naše vjere“, predstavlja hodočašće kao stvarnost koja je neodvojiva od vjerničkoga, od kršćanskoga života i vjere. Od poziva da napusti svoju zemlju i da ima pouzdanja u Božju riječ i vodstvo do psalama koji na jasan i dojmljiv način govore o prolaznosti života. Zar se ne osjećamo dirnuti psalamskim riječima koji na više mjesta život predstavljaju kao sjenu:

Evo, pedljem si mi dane izmjerio, život moj je kao ništa pred tobom: tek dašak je svaki čovjek. Poput sjene čovjek prolazi…“ (Ps 39, 6-7) „Poput daška je čovjek, dani njegovi kao sjena nestaju.“ (Ps 144, 4) „Moji su dani k'o oduljena sjena.“ (Ps 102, 12)

II. Postoji duboka povezanost u iskustvu svetoga Roka, bogatoga mladića koji je čuo i usvojio evanđeosku poruku do krajnjih granica, ostavio svoja dobra i uputio se prema nepoznatoj zemlji. Postao je gostom u svratištima; postao je slugom bolesnima. A sve što je učinio u životu prošlo je poput sjene i činilo se kao da nije ostavio ništa važno u ljudskoj povijesti. Doslovno je ostao neprepoznat i odbačen za života.

Iza njega nisu sačuvana znamenita djela u obliku građevina, knjiga, osvojene zemaljske moći i stečenoga utjecaja. Štoviše, nisu ostale njegove slike, imena, značajni datumi po kojima bismo prepoznali veličinu njegova boravka na zemlji. Pa ipak, Bog mu je podario poseban dar po kojemu je postao svetim zagovornikom u cijelome kršćanskom svijetu. Svojim je hodočašćem otišao iz svoje zemlje, a Bog mu je podario sve zemlje do kojih je dopirala njegova predanost čovjeku.

U povezanosti s putovanjem, s nesigurnošću i s pogledom prema životnome cilju nalazi se i ljubav. Nesigurnost i ranjivost traže pomoć i blizinu drugoga čovjeka, koja se biblijski odražava naročito u gostoljubivosti. Gostoljubivost je u religijama iznimno cijenjena krjepost. Ona se tiče uočavanja potrebe drugih ljudi, odricanja vlastitih udobnosti, davanje svoga prostora, hrane, vode, odjeće i omogućavanje odmora za nastavak putovanja. Od davnina se u putnicima čitala prisutnost Boga kao gosta te ih se zbog toga nije smjelo odbiti, otpustiti, ostaviti nezbrinutima.

III. Kako samo u živo tkivo naše suvremenosti prodire upravo to dvoje: hodočašće i gostoljubivost, sa sviješću da je sveti Rok prošao zemljom poput sjene, ništa ne tražeći za sebe.

Božji je dar istinski životni smisao koji raduje; Božji je dar odnositi se prema njemu kao prema sjeni koja prolazi, ponizno tražeći onu snagu gostoljubivosti koja svetoga Roka iz 14. st. dovodi u naše vrijeme i čini ga našim suvremenikom.

Neizreciv je dar ne tražiti da nas se pamti po našim djelima, nego biti Božje djelo u odnosima s drugima, u odnosu prema stvorenomu svijetu. To je obzorje prihvaćanja, poštovanja, povjerenja i služenja. To je jezik kojim kao Crkva nastojimo govoriti, čak i onda kada će nas se ismijavati ili pokazivati naše nedosljednosti.

IV. Sveti je Rok prošao poput sjene ovim svijetom i ostavio neuništiv znak, jer taj znak dolazi od uskrsloga Krista. Svetac koji ga nije tražio ni gradio dao je lice ljudskosti svijetu, za razliku od onih koji su se trudili oko stvaranja slike o sebi, nametali silom svoju veličinu. Tako kršćanstvo po svojim svetima uči – i nas ovdje sabrane – da ostaje najljepša slika i spomen na čovjeka onda kada se brinemo za druge.

Sveti Rok svojim hodočašćenjem poziva da provjerimo je li naš pogled usmjeren prema ispravnomu cilju i da prestanemo lutati, nezadovoljni u traženju sreće tamo gdje ona ne postoji. Hodočašće je slika da ovaj svijet ne može ponuditi trajnost; da je naš život hod obraćenja koji nas suočava s našim grijesima i otvara prostor nutarnje oslobođenosti.

V. Boraveći u Rimu dvije sam godine stanovao u neposrednoj blizini crkve sv. Roka u kojoj se čuva njegova relikvija ruke. Više sam puta razmišljao o njoj. Puno je svetih koji su prikazani kako nešto pokazuju rukom, počevši od Blažene Djevice Marije i najstarijih ikona Hodigitrije – pokazateljice puta koja držeći Isusa u naručju vjernike poziva na usmjeravanje života nasljedujući Krista. Isto tako sv. Ivan Krstitelj koji svojim prstom upućuje na Jaganjca Božjeg. Drugi sveci pokazuju neke predmete, mučenici najčešće sredstva kojima su mučeni.

Sveti se Rok redovito prikazuje s kako rukom, prstom pokazuje ranu na svome tijelu. Svečeva ruka je dragocjen putokaz po onome što je rukama činio, pomažući bolesnicima i svima koje je život ranio. Međutim njegova ruka ima snagu još jednoga putokaza. On sam je postao pokaznica koja nama danas očituje važne istine, od kojih ističem dvije.

Prva je među njima da je rana na nozi, na onom dijelu tijela koja označuje putovanje. Pozvani smo ići svijetom i približavati se izvorima nadahnuća koji se nalaze u drugim ljudima. Krenuo je prema Rimu i tamo pronašao snagu za puno bliži cilj – za ljude u potrebi oko sebe.

Druga je istina Rokova kažiprsta istina o ljudskoj ranjenosti, o ljudskoj ograničenosti, u vremenu koje lako zaboravi da je svaki čovjek smrtan. Osim što je njegova rana odraz Kristovih, on nam govori da Krist ne otklanja patnju, nego ju preobražava u najveću blizinu s Bogom. Često i u kršćanstvu vidimo one koji naviještaju ozdravljenja, kao da Krist nije umro u patnji, kao da nema otajstva zla i smrti. Mi molimo za ozdravljenje, ali ponajprije molimo za prepoznavanje Božje prisutnosti u svim životnim prilikama i neprilikama. Pogled na Kristov križ, na rane najbližih novo je vrelo ljubavi. Sveti Rok otkriva svoju ranjenost; objavljuje da ne živi od ljudske snage, nego od Božjega Duha.

VI. Dok upućujemo svoj pogled i pitanja Bogu, sveti Rok opet poput sjene prolazi i pita nas koja su nam uporišta. Može se udaljiti od Boga, može se prezreti Crkva, zanemariti vrijednosti kršćanstva, ali bi tada bilo pošteno odgovoriti svima, osobito mladima, s puno iskrenosti gdje se nalaze druga uporišta, ako se kršćanstvo odbacuje.

Sveti je Rok, taj „Božji liječnik“ – kako je nazvan, na to pitanje odgovorio jednostavno, otkrivajući pravi smisao kršćanskoga dragovoljstva, voluntarijata, počevši od vlastite sredine. Izvorište mu se nalazi u vjeri koju pokreće Božja ljubav prema čovjeku.

Rokov je pristup zadivio europski svijet i ostao prisutan stoljećima. Njegov grad Montpelier, na hodočasničkome putu prema Santiagu de Compostela, doveo je pred mladoga Roka mnoštvo ljudi i njihovih životnih drama. I sam je želio biti dionikom takvih putova. Nakon smrti roditelja podijelio je imanje, odjenuo hodočasničko ruho, krenuo na put prema Rimu i susreo slavu i milost apostola ne u veličini crkava, nego u bolesnim ljudima pogođenima kugom. Shvatio je da je zemaljski sjaj uvijek taman, ako nema ljubavi; znao je da je pred njim u drugomu čovjeku Gospodin, gladan, žedan, gol, zatočen, bolestan.

I sam je bio pogođen bolešću, ali njegova prisutnost među ljudima ublažila je ružnoću očitovanja zla. Na njega se oborila i lažna optužba, pa i sama smrt, nedolična za čovjeka koji ju promatra u svjetlu prolaznih razloga. Ali, nebo, Bog koji je u njemu djelovao, gleda drukčijim očima. Onim, naime, kojima je gledao na smrt svoga Sina. Nedoličnost križa otkrila je najljepšu sliku života.

 

VII. Braćo i sestre, znakovito je da se u Matejevu tekstu upravo naviještenoga Evanđelja niti jedanput ne spominje glagol 'ljubiti'. Krist ne kaže: “Evo vam kraljevstvo, jer ste me ljubili”, već: “ogladnjeh i dadoste mi jesti, ožednjeh i napojiste me, stranac bijah i primiste me; gol i zaogrnuste me; oboljeh i pohodiste me; u tamnici bijah i dođoste k meni.” Naime, pojam ’ljubiti’ je previše neodređen. Kristov pravorijek prolazi granicom između učinili ste i niste učinili.

Današnja svetkovina neka je vrsta rekapitulacije Kristova Utjelovljenja, jer samo u konačnim Božjim riječima otkrivamo punu vrijednost Kristova dolaska na zemlju, punu vrijednost drugoga čovjeka u kojemu čitamo Božju prisutnost. Čak niti oni koji su činili dobro nisu shvatili do kraja da je svako dobro djelo za drugoga, dobro djelo koje je učinjeno samomu Kristu. Konačna je odluka zapravo u samoosudi. Ljudi su slobodni odlučiti o konačnosti svojim ponašanjem. Učiniti ili ne učiniti. Što god ne učiniste jednomu od ovih najmanjih, meni ne učiniste, veli Krist. Zato će Bernard iz Clairvauxa ustvrditi: “Tko vjeruje u Božje kraljevstvo vječito je uznemiren.” Vječito traži kako pomoći bližnjemu. Kada poznaješ nečiju glad, znaš sve što trebaš znati; kada si vidio nečiju bijedu, vidio si sve što trebaš vidjeti.

Najteža je osuda i kazna ne biti prepoznat od Boga, jer mi nismo prepoznali njega u sakramentu svoje braće i sestara, malenih i siromašnih. Isus se poistovjećuje s njima. Ne govori: sve što ste učinili drugima kao da ste učinili meni, već meni ste učinili, bez dodatnog ’kao’.

Ovdje za Kristovim stolom, na vrelu iste snage i utjehe koja je svetoga Roka učinila darom drugima, događa se čudo ljubavi; čudo koje nas preobražava u nove ljude. Ovdje nismo došli slaviti kao da smo kršćani, nego, jer smo prihvatili poziv biti suobličeni Kristu. To mijenja naše živote u prostor radosti i čini nas vidljivim Kristovim tijelom – po ljubavi.

Amen.

X Ivan Šaško