Došašće ili Advent dolazi iz latinske riječi advenire (dolazak), no prevodi se nekada i kao
pustolovina ili avantura. Dakle, misao vodilja mogla bi se izreči ovako: => Kad Bog dođe k
nama, onda je to za nas pustolovina, objava, velika stvar iliti avantura. Kad se kaže Došašće ili
Advent, vjernici poprilično toga podrazumijevaju pod ovim dolaskom i najčešće misle na sve
ovo:
- čekamo dolazak Isusa Krista u naš svijet,
- pripremamo se za slavlje Božića,
- čekamo i razmišljamo o dolasku Isusovom u slavi na kraju vremena,
- čekamo i razmišljamo o Kristovu dolasku u našu nutrinu danas,
- itd.
Sam hod kroz liturgijsko vrijeme Došašća počinje nedjeljom koja pada između 27. Studenoga
i 3. prosinca (nedjeljom koja je po kalendaru najbliža blagdanu svetoga Andrije apostola,
30.11.). Prvu nedjelju došašća karakterizira tema ponovnog Kristovog dolazaka, drugu i treću
osoba Ivana Krstitelja, a četvrta predstavlja Mariju, Djevicu i Majku, koja je rodila Krista.
Došašće je uvijek podjeljeno na dva dijela: prije 17. prosinca i od 17. prosinca do Božića
* Proći ćemo ona glavna obilježja Došašća i bez velikih zaključaka dozvoliti da nam ono samo
iznjedri svoju poruku koja je živjela i živi u vjeri i tradiciji Hrvatskog naroda.
Zornice
Adventske zornice posjeduju u sebi neku posebnu draž koju vjernici osjećaju i rado
prihvaćaju, makar je možda i ne mogu uvijek riječima izreći. Naime, naš čitav život odvija se u
izmjeni dana i noći. Čini nam se kao da danju živimo, a noću zamremo. Kažu ljudi - dulje ćeš
živjeti ako manje spavaš; ili – tko rano rani, dvije sreće grabi. Čini se da općenito čovjek voli
dan, a noć doživljava kao nešto mračno, ona je pogodna za lopove, kradljivce i zasjede i
čovjek je se često boji. Danju slobodno hodamo, svi smo na ulicama, svi radimo....
Zajednica Isusovih vjernika kao da želi kroz mise zornice sebe iz dana u dan podsjećati na ovu
misao=> kao što postoji dinamika izmjene noći i dana u materijalnom, tjelesnom,
svakodnevnom životu, tako postoji i dinamika izmjene „duhovne noći i duhovnog dana“
(unutarnje sreće i zadovoljstva i unutarnje naše depresije, žalosti i problema). Zato svakoga
ranoga jutra u Došašću, Crkva poručuje da čovječanstvo ne smije izgubiti nadu, jer odgovor
na sve naše duhovne noći jest Krist koji želi pridignuti one koji su slomljena srca, da ožive i
prikupe snagu na ranojutarnjem susretu s Njime u euharistiji i u susretu s braćom i sestrama.
Adventske pjesme
Posebni štimung i ljepotu ovom vremenu daju adventske pjesme. Rado ih pjevamo i
razmišljajmo o njihovim tekstovima u Došašću. Prisjetimo se samo nekoliko naslova: Poslan
bi anđel Gabrijel, Rosite nebesa, Zlatnih krila, Zdravo budi Marijo, Visom leteć, Marijo ti
sjajna zornice ili pak naša najpopularnija adventska Padaj s neba. Pokušajmo ih uzeti koji
dan i za meditaciju ili jutarnju molitvu. Zadivit ćemo se nad dubinom i ljepotom ovih
tekstova.
Adventski vijenac
Stariji će se sjetiti da u Hrvata ranije nije bilo toga vijenca. Hrvatski i srpski „komunistički“
(partizansko-antifašistički) zločinci uvijek su vjeru prikazivali kao privatnu stvar, a zapravo su
je planski i grubo zabranjivali, pa tako ni adventski vijenac nije smio biti nigdje osim u kući i
crkvi.
Posljednjih dvadesetak godina običaj adventskih vijenaca proširio se i u javni život našeg
društva. Evo kratke povijesti, pa će nam njegova smislenost i poruka sama po sebi doći i
uvidjet ćemo i (nadam se) izbjegavati opasnost da nam on postane samo dio folklora.
Prvi adventski vijenac na svijetu pojavio se 1838. u domu za siromašnu djecu "Das Rahe
Haus" ("Trošna kuća") u Hamburgu. Mladi evangelički pastor i odgojitelj Johann Hinrich
Wichern (1808. – 1881.) okupio je 1838. siročad s ulice te im ponudio staru i trošnu kuću kao
novi dom. Želio je te godine svojim štićenicima Došašće učinti što ljepšim, pa se dosjetio i
napravio drveni kolut na kojeg je stavio 4 velike svijeće za 4 nedjelje, a između njih 19 malih,
za dane u tjednu. Svaki dan palili su po jednu svjećicu, a vijenac je na Božić zasjao poput
velikog svjetlosnog kruga sa 24 svijeće. Odatle se vijenac širio dalje, da bi danas bio obilježje
Adventa po čitavom svijetu.
Simbolika i poruka adventskog vijenca:
* oblik zatvorenog kruga
Krug ili prsten nema početka i kraja. Oduvijek se tumačio kao simbol vječnosti i neprekinute
vjernosti. Tu, dakle, čitamo znak Božje vjernosti zadanim obećanjima, gdje obećaje kroz
čitavu Bibliju spasenje čovjeku, stvorenju koje najviše ljubi; na isti način vijenac možemo
promatrati kao simbol koji je u antičko vrijeme predstavljao znak pobjede, a u kršćanstvu je
postao znak pobjede Isusa Krista, znak spasenja koje smo po Njemu dobili. Zato je dobro da
vijenac bude okrugli. Svakakvi drugi izričaji nisu zabranjeni, no gube ovu simboliku.
* postepeno paljenje svijeća, simbol svjetla
Jasno je da postupno paljenje svijeća, označava približavanje Božića. Svetkovine kad se
vjernici raduju, slave i sjećaju se tog najvećeg dana u povijesti Zemlje => dolazak Sina Božjega
na svijet. Trenutak je to kad Bog samoga sebe po Sinu objavljuje svakom čovjeku. Svjetlo
svijeća podsjeća, dakle, na onoga koji je za sebe samoga rekao – Ja sam svjetlo svijeta!
* zelenilo adventskog vijenca
Danas imamo vijenčiće svih vrsta i oblika, no prvnotno je bio isključivo od zimzelenog granja
koje ni po zimi ne gubi svoje lišće. Dakle, zelenilo vijenca upućuje na život koji ne prestaje, na
život vječni koji je Bog po Isusu objavio. Slobodno se veli da ove zelene grane podsjećaju i na
Isusov ulazak u Jeruzalem, kada ga je narod svečano pozdravljao kao kralja i mesiju, jer
ambrozijanska liturgija (još danas postoji u milanskoj biskupiji) u Adventu predlaže čitanje
Isusova svečana ulaska u Jeruzalem.