Posjet Hrvatima Bunjevcima u Bačkoj

Naša hrabra grupa župljana krenula je u posjet Hrvatima Bunjevcima u Bačkoj od 22.do 25.06. Cilj našeg putovanja su bili Sombor,Subotica,Stari Žednik,Tavankut i Baja.

Jednom riječju možemo reći da nam je bilo predivno. Ta mala grana hrvatskog naroda doseljena davnih godina na te prostore je uistinu duhovno bliska svima nama. Obradovali su se i svojim gostoprimstvom,na svakom koraku, zahvalili za naš posjet.

PRVI DAN

SOMBOR: Nakon više sati vožnje i zadržavanja na granici Batina-Bezdan. U Bezdanu je nestalo struje na granici pa je procedura bila usporena,a jedan je naš župljanin komentirao da smo..“došli u ponor(bezdan)“. Kiša nas je obišla i sve smo bili bliže prvom našem gradu Somboru. Na autobusnoj stanici nas je dočekala gđa. Zlata Vasiljević,dopisnica „Hrvatske Riječi „ iz Sombora. Provela nas je Somborom i na veoma lijep način pokazala nam ljepote opjevanog grada. Iznenadili smo se mnoštvom cvijeća,čistoćom grada,kulturnim znamenitostima i prekrasnim perivojima. Pogledali smo Vijećnicu,Trg Presvetog Trojstva,tržnicu i župnu crkvu Presvetog Trojstva te najstariji Karmelićanski samostan. Kroz župnu crkvu,koja je u davnini bila franjevačka,proveo nas je župnik Josip Pekanović,rođeni u Somborac. Posjetili smo i karmelićansku crkvu i samostan Gospe Karmelske i sv.Stjepana kralja,a kroz crkvu nas je proveo  o. Zlatko od sv. Josipa (Žuvela) rođen je 1969. u Sarajevu.

U crkvi se nalazi i grob sluge Božjega p. Gerarda Stantića. Rodio se u bačkom selu Đurđinu od roditelja Jose Stantića i Đule (Julije) Jagić. Za karmelićanina se zaredio u Grazu 9. rujna 1896. Godine. Njegova uzoritost u radu, ispovjednička blagost i velika brižnost prema bolesnicima je pridonijela tome da se za njega danas vodi postupak proglašenja blaženim.

U Somboru je posađeno mnoštvo drveća zvanog „Bođoš“. Kroz Sombor prolazi oko 120 kilometara drvoreda. Drvo ima hrapavo lišće i na taj način je pobiralo prašinu sa cesta. Pred  zgradom županije nalaze se prekrasni drvored tisa.

Sombor je grad koji ima čak 26 pjesama napisanih o njemu. Nije onda pretjerano reći da je to najopjevaniji grad. A bit će ovaj popis i duži jer se pjesme o Somboru pišu i skladaju i danas. Stihovi jedne od njih, a autor je Zvonko Markovinović, idu ovako: »Iz bircuza u Somboru protirani tamburaši, nesto s njima Sombor stari, fijakeri i golubari…«. Najviše svojih pjesama,čak šest,napisao je i poznati Zvonko Bogdan.

SUBOTICA: U popodnevnim satima stigli smo u Suboticu gdje nas je preuzeo drugi vodič g. Svetislav Milanković. Na svoj osobiti i nama dopadljivi način proveo nas je gradom Suboticom. „Čeljadi moja“ (mađ. család-obitelj).. počimao je svoje predstavljanje grada o kojem zaista zna veoma mnogo. I u Subotici je mnogo drveća i zelenila,a ovdje se drvo zove „gelegunjaCeltis occidentalis L. (bođoš-Sombor). ima ga najmanje 10.000 stabala.

Krajem 12. stoljeća i početkom 13. stoljeća javlja se naselje Zabatka ili Zabotka, a od kraja 14. stoljeća i u 12. stoljeću spominje se u dokumentima Subotica, kao grad u posjedu ugarskih velikaša. U 18. stoljeću, poslije oslobođenja od Turaka, mjesto se brzo naseljavalo i 1779. proglašen je "Slobodan kraljevski grad" - Marijatereziopolis. U 19. stoljeću razvoj Subotice je ubrzan, iako je 1831. u epidemiji kolere stradalo mnoštvo građana. Po popisu iz 2011. godine ima 105.681 stanovnika. Značajne građevine su sagrađene po uzoru na mađarsku secesiju. U gradu ima i 11 srednjih škola.

SUBOTIČKA KATEDRALA- Katedrala sv. Terezije Avilske u Subotici je katedralna bazilika u Subotici. Ova rimokatolička crkva posvećena je sv. Tereziji Avilskoj. Nalazi se na adresi Trg žrtava fašizma 19. Subotičani svoju stolnicu zovu još Velika crkva. Građena je prema projektima peštanskog arhitekta Franza Kaufmanna od 1773. do 1779. godine. Duga je 61 m, široka 26 metara, visina broda je 18 metara, zvonik joj je visok 64 metra. Na čelu župe se od 1773. godine do danas našlo14 upravitelja župe i 14 župnika: Dr. Stipan Ranić, Ivan Lukić, Pavao Sučić od Pačira, Ante Šarčević, Czorda Béla, Szép Ferenc, Ivan Probojčević, Matija Mamužić, Veco Mamužić, bajsai Vojnich Dezso, Lajčo Budanović, Matija Zvekanović, Franjo Vujković i od 1985. Stjepan Beretić. Župnicima je pomagalo više od 250 župnih vikara (kapelana).

 

Kapela svetog Roka- Kapela Sv. Roka u Subotici podignuta je 1738 . godine i ima status spomenika kulture od velikog značaja. Kapela je posvećena Sv. Roku, zaštitniku od kuge, koja je te godine harala i odnijela mnogo života u Subotici. Podignuta na mjestu na kome je oko 1695. godine Tekelijina vojska pobila tridesetak građana. Obnavljana je 1753. a 1773. godine kapela dobiva nadstrešice i postaje župna crkva do izgradnje Rimokatoličke crkve Sv. Tereze Avilske u Subotici. Prethodna kapela sazidana 1738. godine, bila je među prvim sakralnim objektima u gradu. Kao skromna, rustična barokna građevina imala je polukružnu apsidu, a na sjevernoj i južnoj fasadi bio je po jedan veći lučni prozor. Jedini ukras na kapeli predstavlja njezin zabat polukružnog oblika, a iz osnove uzdiže se zvonik na četverokutnom temelju s kupolom.

 

Spomenik Risaru u parku-Spomenik je postavljen 31. Srpnja 2011. godine na dijelu javnog prostora Trga republike na travnatoj površini bliže Strossmayerovoj ulici. Podizanje spomenika je inicirao Hrvatski kulturni centar  ” Bunjevačko kolo ”, organizacijski odbor ” Dužijanca” povodom 100 godina postojanja ove manifestacije. Figura je odljev višestrukog prvaka u košenju, čije se natjecanje tradicionalno održava u okviru žetelačkih svečanosti.  Figura je od bronce, patinirana i ofarbana u bijelo, u naivnom tretmanu, kako bi se podcrtao način na koji u gradu prepoznajemo tradiciju. Inspiracija je prije svega nađena iz etnoloških zbirki lutaka u narodnim nošnjama.

Gradska vijećnica-žonlej (Zsolnay porculan ) keramika se susreće i po krovovima i u samim zgradama. Gradska kuća u Subotici je najveća subotička građevina. Po mnogima je i najljepša građevina u Subotici.Današnja Gradska kuća je treća subotička gradska kuća, poslije one iz 1751. i one iz 1828. godine

 

Župa Marije Majke Crkve, izgrađena 1982. g.u „Šandoru“. Najmlađa župa u Subotici. Sadašnja crkva izgrađena je 1982. godine. U crkvi se štuje lik bistričke Gospe. Župa brine i o najpoznatijem biskupijskom svetištu - Bunariću. Časne sestre su duša katehizacije. Bogat duhovni život i župni pastoral.   Aleksandrovo je gradska četvrt grada Subotice. Sveta misu je predvodio vlč. dr. Marinko Stantić.. Župnik ove župe, vlč. dr. Marinko Stantić, rođen je u Tavankutu 24. travnja 1974. godine. Završio je srednju strojarsku školu, a na Teološkom fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu na Jordanovcu diplomirao je 1999. godine. Iste godine 12. prosinca je zaređen za svećenika. Doktorski stupanj iz područja pastoralne teologije stječe 2004. godine na Papinskom lateranskom Sveučilištu u Rimu, obranom rada na temu "Inkulturacija vjere kroz pučku pobožnost Hrvata - Bunjevaca".

DRUGI DAN- U rano jutro pridružio nam se naš omiljeni vodič g. Mijo Rak. Zbog nas je letio iz Portugala i sletio u Beograd, a potom do Subotice. Sam veli da smo mu veoma važni, a i on nama,te smo ga dočekali gromoglasnim pozdravom; „MIJO,MIJO...“

BAJSKO GROBLJE-  Na starom subotičkom groblju nalazi se i franjevačka grobnica. U grobnici je pokopan i naš župljanin fra Gothardo Goričanec,rođen u Donjem Kraljevcu. Pomolili smo se za pokoj njegove duše,a neki su se sjetili slatkih bombona koje ja fra Gothard dijelio njima kad su bili djeca.

Ergela ZOBNATNICA- Otvorena je 1779. godine. Bila je prva veća ergela u Bačkoj. Otvorio ju je veleposjednik iz plemenitaške obitelji bačkih Hrvata, Ilija Vojnić od Bajše. Na južnom dijelu ergele nalazi se hipodrom.

STARI ŽEDNIK- u župnioj crkvi svetog Marka evanđeliste imali som svetu misu,a potom nas je ugostio župnik vlč. Željko Šipek. Progovorio nam je o pripremama za „DUŽIJANCU“.(žetvene svečanosti zahvale Bogu za dobar urod pšenice).

JEZERO PALIĆ- Nalazi se 8 km od Subotice, pokraj gradića Palića, u autonomnoj pokrajini Vojvodini. Zauzima površinu od 4,6 km². Prosječna dubina jezera je 1,9 metara. Temperatura vode se kreće između 18 i 25°C. Podrijetlo i nastanak ovog jezera nas vodi u daleku prošlost. Poznato je da je jezero presušilo nekoliko puta i svaki put ga se opet punilo. Izvori mineralne vode su temperature 25°C, a jezersko dno je bogato važnim mineralnim tvarima koje imaju ljekovite osobine, pa je zbog toga ovo jezero i lječilišnim mjestom. 1995. je otvoren kanal Tisa-Palić, koji je pridonio kakvoći vode u jezeru.  Čistoća uređenost s puno cvijeća i zelenila nas je oduševilo.

VINARIJA „ZVONKO BOGDAN“- Grla su nam presušila i trebalo je naći nešto jače nego je voda. Svratili smo u Vinariju „Zvonko Bogdan“. Ljubazni domaćini su nas proveli po vinariji i ostali smo zatečeni čistoćom i stručnim vodstvom i također vinom po naziviu „8 tamburaša“. Ispred same vinarije nalaze se brončane statue 8 tamburaša na čelu,a s druge staren je statua Zvonka Bogdana. Sve su u prirodnoj veličini.

SVETIŠTE MAJKE BOŽJE-BUNARIĆ;- Spada među najveća godišnja okupljanja Hrvata katolika.Održava se svake godine zadnje nedjelje u mjesecu kolovozu.

Posvećeno je Mariji Majci Božjoj, a slavi ga se na marijanskom svetištu na Bunariću, na kojem hodočaste i pravoslavci.Svetište se nalazi na obodu Palićkog jezera.

Obično se njime označava i kraj žetvenih svečanosti u bačkih Hrvata (Dužijanca, Dužionica).

Ovo misno slavlje nadilazi lokalna obilježja i granice, jer je od velikog značaja za očuvanje nacionalnog identiteta Hrvata na sjeveru Vojvodine. Zbog svoje velike značajnosti, u pravilu su ovom misnom slavlju nazočna i diplomatska izaslanstva ih Hrvatske, zatim hrvatskih ustanova i organizacija iz Vojvodine i diljem Srbije, uz neizostavno čelništvo općine domaćina, općine Subotica. Po predaji, puk je počeo dolaziti na Bunarić kad se pročulo da je jedna slijepa žena, umivši se na tom izvoru, progledala. Već 1893. se postavilo križ, a 1896. i kapela. U početku se mise održavale na hrvatskom, njemačkom i mađarskom jeziku.
Liturgijsko štovanje na Bunariću je uveo biskup Lajčo Budanović.
Zbog rastućeg zanimanja vjernika za ovo mjesto, Blaško Rajić je ishodio od gradskih vlasti zemljište.Otkad je biskup Matija Zvekanović 1968. sa hodočašća u Siracusi donio kopiju Gospe od Siracuse, u njenu čast se održava proštenje.

 

SUBOTICA- razgled grada i prilika za šetnju i ručak.

Vojnić palača u Subotici- na Korzu br. 1. Spomenik je kulture od velikog značaja.

Projektirao ju je 1893. godine zidarski majstor Janoš Jedlička iz Budimpešte za bačkog hrvatskog plemenitaša Matu plemenitog Vojnića od Bajše 1893. godine. Građena je u neogotičkom stilu. Ova se najamna palača ističe time što ju nije projektirao arhitekt, nego zidarski majstor. Osnova objekta je u obliku zatvorenog četverokuta. Već 1893. godine projektirano je dizalo za ovu zgradu. Vojnić od Bajše (Vojnić Bajšanski,Vojnić Bajšai, Bajsai Vojnits , Vojnics Bajsai) je bila plemićka obitelj bačkih Hrvata, podrijetlom iz Dalmacije. Spadaju u  hrvatsko plemstvo u Bačkoj. To su obitelji koje su plemstvo zadobile tijekom 1700-tih godina. U tu skupinu spadaju još obitelji Horvat, Barić, Šomošić, Alaga, Ivanić, Stipanović, Bukvić, Piuković, Pilasanović, Guganović, Nimčević, Sarić, Parčetić, Volarić, Vuković, Perčić, Babić, Blesić, Miković, Ambrozović, Bošnjak, Lučić, Markulin, Orčić, Strilić, Fratričević, Kopunović, Milašin, Novaković, Rudić, Latinović.

Ova je obitelj imala velike zemljišne posjede po Bačkoj. U Bajši su od 1759. bili vlasnici više od pola sela, u kojem je izgradila crkve i 1931. donijela prvu nogometnu loptu. Bili su i posjednici u Subotici i Zobnatici.

Naš župnik Matija Vonić je na taj način i protumačio povezanost plemena VOJNIĆ  i VONIĆ. Radi se o istom prezimenu koje je kroz stoljeća mijenjalo  prema župnicima i gramatici kojom se pisalo.

 

TAVANKUT- naselje bunjevačkih Hrvata u Bačkoj u Vojvodini. Tavankut je postao gradom prije Subotice. 1439. se spominje kao oppidum''. U Gornjem Tavankutu prema popisu iz 2002. godine, živi 1381 stanovnik. Većinu čine Hrvati (mahom iz skupine Bunjevaca).

Srdačno su nas dočekali članovi KUD-a „Matija Gubec“-Tavankut. Ladislav Suknović, diplomirani pravnik i dugogodišnji predsjednik Hrvatskog kulturno-prosvjetnog društva Matija Gubec iz Tavankuta ,obučen u narodnu nošnju i njegova pratilja su nas proveli kroz Tavankut. Dojmilo nas njegov „lipi divan“ na bunjevačkoj ikavici.U pratnji Ivice Dulića,tajnika KUD-a Matija Gubec, koji je fotografirao,čuli smo i priču o plemenitom rodu Dulića. Osjećali smo se veoma počašćeno jer su nam posvetili svu pažnju i zahvalnost za naš dolazak. Posjetili smo i župni dvor gdje se čuva poznata galerija slika od slame (Slamarke). Presudan momenat u nastanku ove umjetnosti se zbio 1911. godine kada je tadašnji župnik Blaško Rajić sa članovima Katoličkog društva u subotičkoj crkvi sv. Roka priredio prvu Dužijancu kao narodnu i crkvenu liturgijsku svečanost. Za tu veliku svečanost ispleten je veliki vijenac od žita, okićen ružicama. To je polako postajalo tradicija, a onda je umjesto vijenca od žita ispletena kruna. Krune su svake godine postajale sve ljepše i rađene su po ugledu na krune kraljeva. Jedna takva kruna je poklonjena i svetom Ocu. U okviru Hrvatskog kulturno-prosvjetnog društva „Matija Gubec“ 1961. godine pokrenut je rad žena slikara – naivnih umjetnica pod nazivom „slamarke“. Prva slika od slame urađena je 1962. godine. Nazvana je „Rit“, a izradila ju je Ana Milodanović. Likovni kritičari i danas smatraju da je ta slika izuzetna.

ETNO SALAŠ BALAŽEVIĆ- Žene su nam prikazale ručne radove tzv. „šlingeraj“. Pridružio nam se i poznati režiser,rođen u Tavankutu g. Branko Ištvančić. Polako su se pripremala i manifestacija preskakanja vatre. Uoči Svetog Ivana Krstitelja, organizira se već tradicionalna manifestaciju Priskakanje vatre, na etno salašu Balažević u Tavankutu, koja se organizira u okviru programu Dužijance. Iz zapisa Alojzija Stantića, koji je ovaj običaj istraživao i svoja saznanja zapisao, možemo saznati kako se sve do pred kraj II. svjetskog rata štovanje blagdana Sv. Ivana Krstitelja, ili kako su ga u narodu zvali Sv. Ivan Cvitnjak, štovao i običaj paljenje Ivanjske vatre. On se održavao svuda gdje žive bunjevački Hrvati, koji su ovaj običaj donijeli iz svoje prapostojbine Dalmacije, Hercegovine i jugozapadne Bosne, gdje ovaj običaj nazivaju Svitnjak. Iz zapisa saznajemo kako su najčešće vatru palili i preskakali mladi. Povod je to bio u nekadašnje vrijeme da se momci i djevojke sretnu, jer je nakon preskakanja vatre došao i po neki svirac zasvirati, te su mladi zaplesali, a najčešće su plesani plesovi udvoje (tandrčak, mazuljka, rićići, keleruj i drugi). Djevojke su napravile vjenčić od ivanjskoga cvijeća, koji su držale u ruci. Kada bi joj momak prišao i stavio joj vijenac na glavu, te ako ga ona nije skinula, značilo je da je voljna s njim zaplesati, no ako ga je skinula, to je značilo da očekuje drugoga za ples.

Budući nas nije mogao dočekati generalni konzul u Vojvodini g. Velimir Pleša,umjesto njega dočekao nas je drugi Međimurec g. Mihel Tomšić, konzul prvog razreda.

Samoj svečanosti preskakanja vatre prisustvovao je i g. Tomislav Žigmanov rođeni u Tavankutu. Pored književnog rada, Žigmanov se angažirao i politički, posebice u borbi za ravnopravni i dostojni status Hrvata u Vojvodini,kao i u borbi protiv politike odnarođivanja bunjevačkih Hrvata (koju sprovode vlasti Republike Srbije radi stvaranja umjetne bunjevačke nacije). Također, u svojim je novinskim istupima  kritizirao politiku vladajućih krugova u Srbiji prema hrvatskoj manjini, ali i odnos vladajućih krugova u Republici Hrvatskoj prema Hrvatima u Srbiji. Kao zastupnik hrvatske manjine u Srbiji preko Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini u Skupštini Srbije, više je puta dobivao prijetnje i bio pod pritiskom srpske javnosti zbog kritiziranja velikosrpskih težnji i takvog političkog usmjerenja srpskog predsjednika Aleksandra Vučića kao i osuđenog ratnog zločinca i radikala Vojislava Šešelja, koji mu je zbog toga prijetio i smrću.

„PRISKAKANJE VATRE“- Preskakanju vatre prisustvovalo je cijelo selo a i mnogi gosti iz drugih sredina,a i naša mala skupina. Iznenađeni smo dobrom organizacijom i sudjelovanjem mnogih, a i sami smo pokušali preskočiti. Nakon toga je slijedilo druženje uz glazbu i ples,a mi smo nažalost morali ići na večeru.

 

MAJKIN SALAŠ- Večera uz tamburaše i  birane pjesme. Iznenadili smo se ugodnim ambijentom etno kuće i dobrom večerom i ostali bi dugo u noć,ali nas je vodič Mijo upozorio da moramo u hotel.

TREĆI DAN(nedjelja)-Jutarnju misu slavili smo u franjevačkoj crkvi u 9,00. Svetu misu je predvodio fra. Zdenko Gruber,gvardijan. Poslije svete mise družili smo se uz piće i kolače u franjevačkom dvorištu. Župnik je iskoristio priliku i pogledao knjižnicu i slike franjevačkih svetaca. Kao duhovna vertikala grada, Franjevački samostan u Subotici čuvar je kulturnoga blaga, poput vrijednih knjiga i slika starijeg datuma. Riječ je o 33 portreta franjevačkih svetaca i blaženika (od sv. Franje Asiškoga ili sv. Antuna Padovanskoga do onih široj javnosti manje poznatih), čiji je autor Mathias Hanisch (oko 1754., Prag – 1806., Vukovar), barokni putujući slikar koji je, tragajući za poslom, krstario habsburškom imperijom. Spomenute su slike nastale krajem 18. stoljeća. Specijalno za ovu prigodu, iz franjevačkog samostana u susjednom Segedinu stiglo je još jedno Hanischevo djelo, slika svetog Jakova Makrijskog, koja se prije stotinu godina originalna nalazila u Subotici. „U franjevačkim samostanima u cijeloj srednjoj Europi nema ovakve zbirke. Uglavnom imaju od četiri do osam portreta svetaca i blaženika, a u Subotici ih je bilo 35. To je pokazatelj vjere tadašnjih Subotičana, koji su financirali izradu tih slika. To su bili veleposjednici, plemićke obitelji, liječnici, profesori“, kaže Zsuzsanna Papp Korhecz. Inače, prema usmenoj legendi, Hanisheve slike predstavljaju zapravo portrete franjevaca koji su nekada službovali u subotičkom samostanu. Pet slika su financirali razni pripadnici obitelji VOJNIĆ.

BAJA- Granicu prema Mađarskoj smo uz dugo čekanja prešli na Tompi. U Baji se nalazi jedinica hrvatske manjinske samouprave. Školovanje na hrvatskom jeziku za hrvatsku manjinu je organizirano kao i u Aljmašu, Dušnoku, Baćinu, Bikiću i Kaćmaru, tako da se hrvatski jezik predaje kao predmet i to 4 odnosno 5 sati tjedno, i to u nižim razredima (1.-4.).

Arhivski zapisi iz 1229. i 1260. spominje dušobrižnike u Baji koji su iz reda franjevaca, a podrijetlom iz Bosne i Dalmacije. Hrvati koje u spisima naziva se Dalmatincima pojavili su se u onom kraju nakon tatarskih provala, a pretpostavlja se da ih je ondje nastanio kralj Bela IV. Prvotno je ondje postojala samo hrvatska župa koja je obuhvaćala Baju i okolna naselja, dok je druga hrvatska župa (opet u izvorima kao 'dalmatska') 1722. godine. 14. st. bilježi seobe iz Baje u Budim, Pečuh i Siget, a posljedica toga pojava je toponimijskih prezimena nastalih po imenu Baje "Bajac, Bajalija", obližnjeg Pandura ("Pandurac") Sentivana ("Sentivanac"), Segeta (Segetović) i Segedina (Segedinac).

Još u 18. i sve do uvođenja agresivne asimilatorske politike u 19. st., Hrvati su u Baji bili apsolutna većina, a to se promijenilo uslijed snažne asimilacijske politike mađarskih vlasti i nepovoljnih međunarodnih okolnosti sredinom 19. st. i 20. St.

PEČUH- Pečuh se nalazi na obronku planine Mečeka, u blizini granice s Hrvatskom. Oduvijek je bio multikulturalni grad s velikom koncentracijom nacionalnih manjina Hrvata i Podunavskih Švaba koji žive u gospodarskom i kulturnom autonomijom. Pečuh je najveće sveučilišno središte u Mađarskoj s više od 34.000 studenata. Pečuh je jedan od najstarijih gradova u Mađarskoj s naseobinama iz prapovijesti. Na ovom mjestu su početkom 2. stoljeća Rimljani osnovali grad Sopianae, a naseljavali su ga većinom Kelti i Panonci (srodnici Ilira). Do 4. stoljeća postao je glavnim gradom provincije Valeria kao važno središte kršćanstva, poznat kao Quinque Ecclesiae ("pet crkava"). U Pečuhu se nalazi jedinica Hrvatske manjinske samouprave u Republici Mađarskoj. Delegat Hrvatske državne samouprave u Mađarskoj za Pečuh ulazi kao predstavnik Baranje. Pečuh je grad u kojem živi i znatan broj Hrvata. Hrvatska manjina ima tu gimnaziju (Hrvatski školski centar Miroslava Krleže u Pečuhu), radio program na Hrvatskom jeziku, Hrvatsko kazalište, Znanstveni zavod Hrvata u Mađarskoj i Kulturno Društvo August Šenoa.

ČETVRTI DAN

KAPOŠVAR - se nalazi u jugozapadnom dijelu Mađarske i zapadnom dijelu Panonske nizine na rijeci Kapošu. Oko grada nalaze se valoviti predjeli, koji se južnije uzdižu u planinu Meček. Klima u gradu je umjereno kontinentalna. Prema legendi grad je osnovan na sedam brežuljaka isto kao i Rim. Naselja na teritoriju grada su postojala još 5000 godina prije Krista. Prva naselja grade Kelti oko 400. godine prije Krista. Grad se prvi put spominje kao Kapos u osnivačkom dokumentu biskupije u Pečuhu 1009. godine. U 15. stoljeću u gradu je bila pravokutna kamena utvrda, koja je po nalogu Leopolda I. srušena.

 

Razgledali smo prelijepi grad i polako se spremili na put prema domu svome.

Stigli smo doma prepuni lijepih doživljaja. SVIMA RADO PREPORUČAMO  POSJET BAČKOJ.

Foto i tekst Matija Vonić,župnik